Kontaktirajte nas

Večer Dinka Štambaka – Imotska Sila 2017.

Povodom 105. rođendana novinara, književnika i prevoditelja gosp. Dinka Štambaka Pučko otvoreno učilište organizira dana 22. srpnja (subota) 2017. godine u 20 sati “Večer s Dinkom”, koja će se održati u Zavičajnom muzeju Imotski – Đirada (spomen-soba Dinka Štambaka).

Dinko Štambak rođen je u Donjem Dolcu, malom mjestu u zaleđu Omiša, gdje je u to doba službovao njegov otac. Kao dijete seli se s obitelji u rodni grad svog oca, Imotski u kojem je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Prije zaređenja napustio je život svećenika i otišao na studij u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. U Zagrebu je živio boemski, a družio se intenzivno s velikim književnim imenima poput Tina UjevićaIvana Gorana Kovačića i Dragutina Tadijanovića. Radio je kao novinar i korektor u Leksikografskom zavodu koji je vodio Mate Ujević. Za Hrvatsku enciklopediju napisao je i brojne natuknice o francuskoj književnosti. Uz to pisao je pjesme (kojih se kasnije odrekao zbog slabe umjetničke vrijednosti), članke, kritike i eseje, a mnogo je prevodio pjesme, prozu, romansirane biografije (Luj XIV.Cervantes, Chopin i Musset) i memoare (Josip Neustadter: Ban Jelačić). Zbog intelektualnog rada često je imao problema s vlastima NDH.

Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Bio je stipendist francuske vlade 1945-1947, stručni suradnik u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, odjelu za sociologiju južnih Slavena 1949-1952. Doktorski studij o fenomenu boeme u Parizu nije završio, ali je istraživanja objavio u knjizi Pariška boema. Razočaran zbivanjima u poratnoj Hrvatskoj, odlučio se na dobrovoljni egzil pa u Hrvatsku nije svraćao slijedećih 20 godina. U Parizu je zasnovao obitelj, a radio je kao književni izvjestitelj i kritičar francuskoga radija 1952-1966. Zahvaljujući poslu i svestranom obrazovanju, kretao se pariškim krugovima, a kod njega su redovito navraćali i naši intelektualci poput Tadijanovića. On sam bio je strastveni putnik, a najradije se kretao kolijevkom europske kulture – Sredozemljem. U mirovinu je otišao 1977., a onda je nastavio raditi kao profesor na jednoj gimnaziji za djecu s posebnim potrebama. U godinama pred mirovinu ponovo je počeo dolaziti u Hrvatsku, k obitelji u Imotski. U to vrijeme nastala su njegova djela o djetinjstvu i gradu.

Umro je u Parizu 1989., a pokopan je u Imotskom. Na obiteljskoj kući podignuta mu je spomen ploča.

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com