NAČELNIK IMOTSKOG JOSIP TRIPALO I ZASTUPNIK DON VERGIL PERIĆ

Konac 19. i početak 20. stoljeća vrijeme je velikih promjena u Hrvatskoj i značajnih zbivanja u političkom, gospodarskom i ideološkom pogledu. Hrvatska je u tom vremenu bila ukliještena između Austrije i Mađarske i njihovih interesnih preklapanja na našem tlu, koja su uvijek završavala na štetu hrvatskoga naroda. Nejedinstvo kojemu je doprinosila teritorijalna podijeljenost, kao i međusobna sudbena i politička razdvojenost naših krajeva, dodatno su išle u prilog vladavini dvojne monarhije. Buđenje nacionalne svijesti kroz nacionalne stranke koje su okupljale hrvatski narod u traženju svojih prava (kako prava na uporabu vlastitog jezika u javnim ustanovama, tako i za veću političku, financijsku i gospodarsku samostalnost). Odjeci tih zbivanja nisu mogli mimoići ni Imotsku krajinu. Ovdje su podjednako djelovale Narodna stranka, Stranka prava, Čista stranka prava te Smodlakina Hrvatska demokratska stranka, koja se udružuje s Naprednom strankom i postaje Hrvatska pučka napredna stanka ili kraće Hrvatska stranka. Međutim, u gradu je postojala i mala skupina od 9 obitelj koje su se smatrale Talijanima. Oni nastoje obnoviti svoju stranku Lega Nazionale, ali njihova uloga u političkim zbivanjima u gradu ostala je minorna.

Načelnik Imotskoga Josip Tripalo i saborski zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču Vergil Perić, bili su suvremenici, istomišljenici i domoljubi, pripadnici iste Narodne stranke, iako Perić od 1892. godine zbog neslaganja s rukovodstvom stranke iz revolta prelazi u Čistu stranku prava. Unatoč tomu otpočinju suradnju, imaju dosta dodirnih točaka i sličnih razmišljanja te se s punim poštovanjem odnose jedan prema drugome. Međutim, ono što je najviše povezalo ova dva istaknuta Imoćanina jest želja da svojim radom doprinesu boljitku i prosperitetu svoga kraja.

Postali su prijatelji, a vodili su čestu prepisku s istim temama o realizaciji raznih projekata vezanih uz Imotsku krajinu. Perić je bio intelektualac i političar, čovjek koji se kretao u sličnim krugovima, koji je uvijek mogao računati na potporu ljudi s kojima je svakodnevno bio u kontaktu. Josip Tripalo je, pak, bio skroman čovjek, omiljen u narodu, koji je također uvijek spreman napraviti više od zadanih mu mogućnosti kao načelnika jedne male varoši u Zagori. Svakako, poznanstvo s jednim tako utjecajnim čovjekom kao što je Perić, moglo je biti vrlo korisno, dok je Perić u Tripalu vidio pouzdanoga čovjeka na kojega se u svakoj prilici može osloniti.

Njihovo prijateljstvo datira ranije, od prvoga Tripalova načelničkog mandata iz 1894. godine i trajalo je puno duže od Perićeva posljednjega zastupničkog mandata 1916. godine. Ostali su u prijateljstvu i kontaktu sve do Perićeve smrti u Zadru 1919. godine.
Poslije njega ostala su pisma upućena Josipu Tripalu iz kojih danas iščitavamo povijest i povijesna zbivanja jednoga razdoblja od prije više od stotinu godina, na jednom malom prostoru kao što je Imotska krajina. Ona je, zapravo, ogled i preslika zbivanja u cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj. Međutim, iznenađuje kako su neka pitanja onda i danas jednako aktualna.


JOSIP TRIPALO (1862. – 1929.) rođen je u Imotskom od oca Andrije i majke Marije – Ane Bitange. Otac mu je doselio u Imotski iz Sinja. Ubrzo nakon ženidbe kupio je kuću na imotskoj Pjaci. Razvio je posao i zahvaljujući tomu uredio kuću i dogradio još jedan kat. Kuća i danas odolijeva vremenu i čuva uspomenu na tu imotsku obitelj.

Njegov sin jedinac Josip naslijedio je od oca trgovinu željezom i uspješno se za života bavio tim poslom. Stekao je značajan imetak i slovio kao imućan čovjek – trgovac i posjednik. Ženio se dvaput. Nakon smrti supruge Milice Jerković, s kojom je imao kći Mariju, drugi put je oženio Dobrilu Šegvić iz Splita, s kojom je imao još dvije kćeri i četiri sina. Nažalost, nijedno od njegove sedmero djece nije imao potomke. Dva sina su tragično stradala – najstariji Andrija utopio se u Modrom jezeru kad je imao svega 23 godine, a Ljubomira su ubili komunisti 1945. godine. On je, inače, bio nadaren kao glazbenik, a njegovim zalaganjem osnovano je društvo „Lipa“ za brigu o uređenju Imotskog. Najmlađi sin Ante – Tonko, dugogodišnji sveučilišni profesor u Sarajevu, umro je 1993. godine. Njegovim odlaskom ugasio se ogranak imotske loze Tripalo.

Josip Tripalo je za života imao ugled i bio je omiljen među Imoćanima, tako da su ga čak tri puta birali za načelnika. Prvi put sa svega 32 godine stao je na čelo grada, a drugi i treći put biran je dva mandata zaredom (1899. – 1911). Bio je pripadnik Narodne stranke. Godine 1911. održali su se novi izbori u vrlo napetoj situaciji, a ona je vladala ne samo u Imotskom i Krajini, već i diljem Dalmacije. Vodila se borba između pristalica Narodne stranke i Čiste stranke prava. Pravaši su te godine uvjerljivo pobijedili u Imotskom. Za novoga načelnika izabran je pravaš Ivan – Zane Vučemilović, koji je upravljao gradom sve do rata, a zadržao je taj položaj i u ratnim godinama.

Tripalo je za svoga dugogodišnjeg mandata učinio puno za Imotski i čitavu Krajinu. Ostvario je nekoliko bitnih projekata koje je uspio realizirati u suradnji sa zastupnikom Perićem, koji su pozitivno obilježili njegovo službovanje. Njihov najvažniji pothvat svakako je osnivanje Građanske škole u Imotskom, koja je otvorena 1911. godine. Tom prigodom zastupnik Perić je održao vrlo nadahnut govor koji se među Imoćanima još dugo pamtio i prepričavao.

Za Tripalova mandata radilo se na obuzdavanju bujice Suvaje, koja se nekontrolirano izlijevala i plavila polje, nakon čega je ono dobar dio godine ostajalo pod vodom, nedostupno za obrađivanje. Također, Imotski je njegovim osobnim zalaganjem dobio vodovod, uz pomoć novca koje je Perić uspio ishoditi od vlade (100.000 kruna). Time je bio riješen jedan veliki problem i goruće pitanje grada. Za svog mandata Tripalo 1893. osniva Općinsku glazbu koja u svojim početcima datira još od 1870. te je i sam neko vrijeme bio njezin član. Uspostavio je javnu rasvjetu osvijetlivši Pjacu s dvanaest visokih samostojećih ferala. Trudio se u svom nastojanju dovesti Poljoprivrednu školu u Imotski. Smatrao je da bi školovani kadar unaprijedio poljodjelstvo u plodnom Imotskom polju te bi se tako postupno iskorijenilo siromaštvo u Krajini. Radio je na uređenju korita rijeke Vrljike, dok je istovremeno pokušavao pridobiti vladu za financiranje isušivanja polja. Na koncu, Vergil Perić je uspio to progurati u Carevinskom vijeću. Projekt se trebao ostvariti u suradnji s bosanskom vladom, uz financijski trošak 90% prema 10% koje bi snosila tamošnja vlada. No, s tim se moralo još pričekati. Radio je na uvođenju poštanskog automobila, koji bi prometovao iz Splita do Imotskoga i obratno, a prevozio bi poštu, ljude i terete tri puta tjedno. Perić je stalno to pitanje gurao u Saboru u prvi plan, dok nije dobio čvrsto obećanje i odobrenje. Zajedno su razmatrali ideju o gradnji željezničke pruge u Imotskom, pogotovo kada je Austrija pokazala izvjesno zanimanje za brži prijevoz duhanske sirovine iz Imotskoga do drugih odredišta. Oboje su bili u velikom zanosu i nastojanju da se ostvari ta zamisao te Imotski spoji prugom do Aržana, a odatle na željeznički krak sinjske Rere do Splita.

Načelnik Josip Tripalo i Vergil Perić, kao zastupnik u saboru, pokušavali su zajedničkim snagama u razdoblju svojih kandidatura ostvariti mnoge korisne zamisli i ideje koje su bile usmjerene ka dobrobiti ovoga grada i cijele Imotske krajine. Mnogo toga je s njihove strane učinjeno, mnogo toga ostalo je nedovršeno, a neke ideje su bile jednostavno neostvarive – poput pitanja gradnje željeznice kroz Imotsku krajinu. Nesumnjivo da bi tako nešto, da se ostvarilo, preporodilo ovaj kraj, ali isto tako željeznica je bila uvijek političko i interesno pitanje velikih sila, u ovom slučaju Austrije i Mađarske.
Pomalo su djelovali kao dva zanesenjaka koji su svojim zalaganjem i radom, svatko na svoj način, pokušavali doprinijeti boljitku rodnoga kraja, čiji im je prosperitet uvijek bio na srcu.

DON JOSIP VERGIL PERIĆ (1845.-1919.) rođen je u Podbablju. Hrvatski je političar, književnik i prevoditelj. Završio je teologiju, a poslije klasičnu filologiju i slavistiku u Grazu. Bio je član Narodne stranke do 1892. godine. Napustio ju je iz revolta i zbog neslaganja s vodstvom koje nije reagiralo na anacionalnu politiku koju je provodila Austrija u našim krajevima. Nisu javno osudili postupak tiskanja udžbenika za škole u kojima je namjerno izostavljeno hrvatsko ime. Od 1894. član je Čiste stranke prava koja ga je tri puta kandidirala na izborima za zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču i svaki put je pobijedio. Istodobno je bio dugogodišnji zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru u kojem je 18. studenoga 1905. održao vatreni govor obrazlažući zašto nije potpisao Riječku rezoluciju, iznoseći svoje viđenje o dalekosežnim posljedicama koje ona donosi za budućnost. Njegovo viđenje se nažalost i obistinilo već desetak godina poslije.

Razvijao je prijateljske odnose s mnogim Imoćanima, posebno načelnicima, u svrhu pomaganja napretku Imotske krajine. Njihova zajednička nastojanja nisu uvijek bila učinkovita niti onakva kakva su priželjkivali, jer su svi mehanizmi moći bili u rukama vlasti u Beču, a oni spram njih često nemoćni.


27. prosinca 1904.
20. listopada 1905.
27. listopada 1906.
10. travnja 1908.
31. kolovoza 1908.
19. ožujka 1909.
10. srpnja 1909.
4. siječnja 1910.
3. lipnja 1910.
27. rujna 1910.
23. studenog 1910.
27. ožujka 1911.

27. prosinca 1904.

„…Vuković mi reče, kako su mu kazali na ministarstvu poljodjelstva da će kroz nadošlu 1905. godinu dati osobi tog putujućeg učitelja za Imotsku krajinu. ..“ Vergilij Perić u pismu načelniku Josipu Tripalu spominje putujućeg učitelja za Imotsku krajinu. Naime, on je pokušavao od Namjesništva u Zadru ishoditi Poljoprivrednu školu u Imotskom. Međutim, do tada šalju putujućeg učitelja koji će podučiti ljude sadnji, cijepljenju i uzgoju vinove loze i drugih kultura koje uspijevaju u Imotskom polju. Poznato je da je učitelj poljodjelstva bio Maksimilijan Anderlić, zahvaljujući kojem je imotski seljak naučio uzgajati pčele, podučavao ih je o voćarstvu, osobito sadnji vinove loze. Po uputama učitelja Stanka Ožanića i sam načelnik Tripalo je na svojoj zemlji u Prološcu prvi započeo sadnju loze amerikanice, jer je staru lozu poharala filoksera.
27. prosinca 1904.

20. listopada 1905.

Zadar 20.10.05.
Dragi otačbeniče!
„… Držim da će se u Saboru o pitanju riječ povesti a tad moramo, ja obrazložiti za što riečku izjavu nisam, niti ću igda podpisati. Njom se prelazi preko hrvatskog državnog prava na državni red, a to ju osudjiva u očima svakog poštenog Hrvata…“

3. listopada 1905. u Rijeci je obznanjena Riječka rezolucija. Nastala je zalaganjem oporbenih zastupnika u Hrvatskom saboru u Zagrebu, kao i u Dalmatinskom saboru u Zadru. Oporbenjake su predvodili Franjo Supilo i Ivan Trumbić, pripadnici Stranke prava. Tim dokumentom u Hrvatskoj otpočinje takozvana politika novoga kursa, koja se očituje kroz borbu za veću autonomiju Hrvata u sklopu Monarhije. Zahtjevi se odnose na politička, financijska, kulturna i gospodarska prava, koja bi se tražila u zajedništvu s Mađarima. Vergil Perić odbijao je biti potpisnik Riječke rezolucije te je u Saboru 18. studenog 1905. održao govor na tu temu, obrazloživši razloge svog neslaganja s Riječkom, a nešto kasnije i Zadarskom rezolucijom, koje su vodile približavanju Mađarima, a u pozadini se razvijala mađarska hegemonija i stvaranje države u kojoj bi Hrvati ponovno bili prevareni. Također, većinski hrvatski narod stavljala je u podčinjen položaj spram manjinskog naroda u Hrvatskoj, što je rezultiralo stvaranjem hrvatsko-srpske koalicije, koja je na idućim izborima ostvarila pobjedu.

20. listopada 1905.

27. listopada 1906.

27.10.06.
Dragi otačbeniče!
„… Projekt za uredjenje Suvaje već je ovamo te su i jedan dio Državnog prinosa poslali u Zadar neka uzmognu kroz ovu zimu sve spravit, kako bi radja odmah na proljeće započela. Dok se pak Suvaja ne uradi, o uredjenju voda u donjem polju ne može biti ni govora

Imotsko polje davalo je velike mogućnosti uzgoja raznih poljoprivrednih kultura. Međutim, ono nije bilo ni blizu iskorišteno u tu svrhu. Unaprjeđivanju poljoprivrede nije se moglo provesti zbog nepredvidivosti bujica i voda koje su plavile dio polja ostavljajući ga pod vodom dobar dio godine. Don Vergil Perić dobro je uvidio problem koji se mogao riješiti jedino obuzdavanjem Suvaje. U tom smislu napravljen je cijeli projekt kojega je on gurao i podupirao dugi niz godina u Saboru, koji je 1906. uz kraljevo odobrenje i ozakonjen. Radovi su započeli, ali se nikada nisu u potpunosti dovršili.
Od godine 1890. traže sredstva za isušivanje Imotskoga polja i uređenje korita rijeke Vrljike u svrhu bolje iskoristivosti poljoprivrednoga zemljišta, a istovremeno i uređenje rijeke Vrljike. Perićevo i Tripalovo nastojanje ostaje još dugo bez rezultata. Ono će se ipak realizirati, ali dosta kasnije.

27. listopada 1906.

10. travnja 1908.

10.04.08.

Dragi načelniče!
…“Molim Vas, da bi i to što prije javili se ministarstvu željeznica jednom motiviranom peticijom da se odmah počme trasiranjem pobočne željeznice od Imotskog. Meni se čini da bi u pitanju pravca imao nadvladati interes Krajine, naime da prolazi kroz napučena mjesta i što bogatija. Ne dobijem li od obćinskog upraviteljstva do Uskrsa naputu onda ću ja zagovarati onaj pravac koji znam da će narodu biti koristniji, ali uz uvjet da zadnja stacija mora biti ne pod Imotskim već čisto u Imotskom a to se uz svu uzbrdicu lako može učinit pomoću jednog tako zvanog Kahrtunela..
Austrija je prva pokrenula pitanje izgradnje željezničke pruge kojom je planirala povezati Split sa zaleđem, odnosno s Bosnom preko Bugojna i dalje prema sjeveru. Međutim, izgrađena je jedino dionica Split – Sinj. U Aržanu, kao graničnom mjestu, označene su trase za postavljanje pruge koja se tu trebala graditi i spojiti na sinjski željeznički krak. Otvaranje duhanske stanice u Imotskom kao važnog sabirnog mjesta otkupa duhana s cijeloga prostora Imotske krajine, zahtijevalo je bolju prometnu povezanost s drugim središtima radi bržeg i sigurnijeg transporta duhanske sirovine. U tu svrhu popravljale su se stare ceste po Krajini, a ova željeznička pruga bila je dio tog, nažalost neostvarenog projekta. Prema tom planu na Aržano se trebala prespojiti željeznička pruga od Banjaluke, koja je već bila povezana sa Sarajevom. To je za Mađare bio osobito važan pravac kojim se najbrže povezivala Budimpešta s morem i oni su ga podupirali. Kako u ovom projektu Imotski nije direktno spojen s prugom to je imotska javnost s načelnikom Tripalom zatražila od svog zastupnika Perića da se u Carevinskom vijeću izbori za izmjenu trase u koju bi se uključio i Imotski. Međutim, interes Austrije bilo je nešto drugo. Pokazalo se da je pitanje željeznice u prvom redu političko i interesno pitanje Austrije i Mađarske.

10. travnja 1908.

31. kolovoza 1908.

Zadar31.8.08.

Velečasni moj načelniče!
Vama a preko Vas mojoj dičnoj Krajini bez duga razglabanja javljam , da na zastupnički mandat pri dojdućim izborima više ne reflektiram.
Vami a uz Vas svoj Krajini za života ostat ću haran na pouzdanju, kojeg ste u mene imali kroz dugih dvadeset godina. Budite uvjereni da ću i unapried vazda pomnjivo pratit svaki probitak te moje rodne grude, i vašem novom odabraniku u koliko bi on to želio, sve vjerno mojim dugim izkustvom na raspolaganju biti. Primite izraz mog iskrena štovanja.

Odani,
Prof.J.V.Perić

Godine 1889. Imotska krajina bira Perića za svog zastupnika u Dalmatinski sabor i Carevinsko vijeće u Beču. Njegov mandat kako je ovdje najavio, prestaje s idućim izborima 1909. godine, ali i dalje ostaje zastupnik u Carevinskom vijeću. Tu dužnost obavlja sve do propasti Monarhije 1918. Već iduće godine umire u Zadru. Svu svoju imovinu koju je stekao kao svećenik darovao je Franjevačkom samostanu i sirotištu u Imotskom.

31. kolovoza 1908.

19. ožujka 1909.

19.03.09.
Velečastni otačbeniče!
„…Jučer sam doznao, da pobočno željeznicu od Imotskog misle udariti sa Lovreća preko Krivodola-Poljica-Podbablja-Kamenmosta do pod Imotski u odlučnosti do 60 met. od Varoša. Gradit će se uskotračnica ali ima joj podloga biti normalna. Suviše dat je nalog, da se trasiranje pospješi. Nego ja ne vjerujem podpuno tim vladinim namjerama. Svaki čas sune im kroz glavu nešto novo pak se stvar oteže ili bolje rekuć, hoće da se otež..,“

Ponovno piše o željezničkoj pruzi, ali ovaj put i sam počinje sumnjati u izvedivost i dovršenje ove razrađene ideje. Naime, ponovno se mijenjao pravac kretanja trase što izaziva njegovu sumnju da se s radovima namjerno oteže i da od toga neće biti ništa.

19. ožujka 1909.

10. srpnja 1909.

Zadar 10.7.09.
Dragi otačbeniče!
„… tko glavom misli osudjiva vrtoglavanje Šusterčića u Beču, koje u prvom redu nanosi ogromnu štetu nama južnim Slavenima. Eto dokle dodjosmo. Za osobne hire žrtvuje se i narodni probitak…“

Perić govori o Ivanu Šusterčiću, zastupniku u Carevinskom vijeću u Beču, inače Slovencu, odvjetniku i političaru. Bio je odan Monarhiji i oštro se suprotstavljao ideji stvaranja države svih južnih Slavena, tako da su u tom pravcu usmjereni svi njegovi govori u Beču koje Perić nije odobravao, ja kao ni većina zastupnika.

10. srpnja 1909.

4. siječnja 1910.

Zadar 4.1.10.
Dragi načelniče i prijatelju!
Danas, Hoćavar reče mi da su spisi i predlog Br… u Beču. Ovdje su predložili rehabilitiranje u podredjenom stališu ili umirovljenje. Držim da će u Beču biti za ovo posliednje. Što se riešenje oteže dva su uzroka prvi je anonimna kleveta, a drugi dugi utok, koji treba prevesti njemački, uzmite još k tomu božićne praznike u račun, pak se nećete čuditi zavlačenju. Po Hoć… ričima ja se nadam dobru. Bože daj! Onomad reče mi Namjestnik da će Vam dati gradjansku školu a nada se i uzornom gospodarstvenom tečaju. Vlada je u decembru upravi bosanskoj upravila notu odnosno na suženje broja i prostora paše. Hoće li pomoći, sumnjam. Ponovno sam ovdje o polju i automobilu odnosno rimskom putu. Nadamo se da će ovo biti zadnji put, jer su me posjegurali da će odmah potrebito za uredjenje jednog i drugog pitanja pozitivno udesiti. Ravnateljstvo pošta brzojavno otklonilo je svaku odgovornost za eventualnu nesreću u onim današnjim karkašam. Ministarstvo još nije odgovorilo ali po onom što su meni rekli, netom put bude gotov, automobil će biti uveden.
Sabor se sastaje na 17 tek.
Da ste mi zdravo!
Vaš odani
prof. J.V.Prrić

Automobil koji se ovdje spominje jest poštanski automobil za kojega su se Imoćani zalagali da bi prometovao triput tjedno od Splita do Imotskoga i obratno. Prevozio bi poštu, teret i ljude. Međutim, prije toga je trebalo urediti mnoge ceste kojima bi mogao prometovati poštanski automobil. To je zahtijevalo nove napore i zalaganja Perića i Tripala.

4. siječnja 1910.

3. lipnja 1910.

3.6.910.
Dragi otačbeniče i prijatelju!
Primio sam ja i Vuković tog slavnog upraviteljstva priznanicu na čemu obojica vam blagodarimo i ako nismo ništa više učinili nego li nas dužnost steže. Meni daje više pouzdanja od svega, što je u odboru govoreno, to što mi je sam namjestnik nekidan, kad sam ga u Kaltenbentgebenu posjetio rekao, neka mu napravim spomenicu najpotrebitijih radja u Imotskoj krajini. Tu spomenicu jučer sam mu poslao. U njoj sam naznačio, uredjenje voda u polju, Rimski put, vodovod i poljodjelsku školu. Stalan sam da će mi učiniti sve što do njega bude.
Dr. Ivaniću nisam dao mira, dok mi nije obećao gradjansku školu u Imotskom. Nadam se dakle, da će te na brzo u tom pogledu dobiti odluku.
Babić bivši Kot. nadzornik najviše je u tom natrunio, jer je izvjestio, da neće biti učenika. Kad se zavede škola tražite ga brojem u laž utjerati. Ja bi bio mnienja da obćina barem za svako selo zavede barem jedan mali stipendij i tim bi vazda bio broj osjeguran.
Pitanje malog Bradaša u svakoj zgodi preporučivam. Držim da će na brzo bit molba uslišana.
Da ste mi zdravo!
Vaš Perić

Perić je tražio od Tripala popis svih prioriteta koje je u Krajini potrebno provesti, s obzirom na to da on kreće u Beč i posjetit će namjesnika koji mu je zatražio taj popis. On je već naznačio prioritete za koje se mora založiti: popravak Rimskoga puta, vodovod i poljodjelsku školu. Radovi na vodovodu od izvora do grada tek su otpočeli, a za njegovo dovršenje trebalo je potraživati još sredstava od države. Popravak Rimskoga puta je prioritet za Krajinu, kako bi se ona izvukla iz prometne izolacije, kako za putnički tako i poštanski promet. No, to pitanje će još dugo biti aktualno. Poljoprivredna škola u Imotskom nikada nije osnovana.

3. lipnja 1910.

27. rujna 1910.

Zadar 27.9.910.
Velečasni otačbeniče!
„…Gradjansku školu dozvolili su uz ogromne poteškoće, koje da sam svladao valja zahvalit g. namjesniku Strollu, Dr. Ivaviću a osobito zastupniku Biankinu koji se je bio zauzeo kao za svoju stvar. Najviša je bila zapreka to, što su i druge krajine zinule, a nisu ni nadaleko mogle svoje zahtjeve motivirati. Škola će se otvoriti dogodine a dotle ufam se i zgrada biti dogotovljena. Ja bih želio prvi blagoslovu iste biti prisutan…“

Školska zgrada nazvana Pučka građanska škola bila je blagoslovljena i otvorena na sv. Franu 1911. godine. Dijelila se na Žensku pučku školu i Mušku pučku školu, zbog čega je imala dva ulaza za đake postavljena s ulične – sjeverne strane škole. Danas su ti ulazi zazidani, zbog sigurnosti učenika. Don Virgil Perić i načelnik Tripalo dočekali su konačno dovršenje prelijepe zgrade škole za koju su se zdušno borili dugi niz godina, svaki na svoj način i u okviru svojih mogućnosti. Kako je broj upisanih đaka bio upitan, i bojeći se da roditelji neće htjeti slati djecu u školu, Perić je predlagao da bi Općina za svako selo osigura stipendiju barem za jednoga đaka. Tako uvijek bi bilo osigurano dovoljno učenika za upis u školu.

27. rujna 1910.

23. studenog 1910.

Zadar 23. 11.910.
Dragi otačbeniče!
Kazali su mi dotični, da im je obćina zahvalila i milo im je bilo, a meni je drago jer tako valja. Meni ne treba zahvaljivati jer sam vršio dužnost i poticaj srdca.
Ako niste onda učinite odmah molbenicu na Škol. Pok. Vieće za Zem. Odbor i tražite uz motivaciju još predujma. Govorio sam na oba mjesta vidim da su skloni a govorit ću opet kad se pred Božić iz Beča vratim, kamo u petak polazim.Za automobil više puta sam govorio. Ovo dana polazi u Beč nadravnatelj Brilli pak smo se dogovorili poć zajedno do ministarstva. Ovaj će put upaliti. Za Tripala učitelja već sam govorio ali ne dadoše mi velike nade.
Hvala vam na zauzimanju za brzojav. Nadam se da sad neće biti zaprike. Namjestnik nije se u Imotski svratio jer je odlučio na proljeće naročit posjet Imotskom. Želi obać uzduž i poprieko cielu Krajinu.
Da ste mi zdravo,
Vaš Vergilij

Zastupnik Perić ovdje ponovno spominje poštanski automobil koji još nije počeo prometovati, iako je dobio čvrsta obećanja. Spominje nadravnatelja pošte i brzojava, Antuna Brilla, s kojim putuje u Beč te će zajedno posjetiti ministra. Međutim, Austrija je s tim otezala jer je kočija ili kolosalnica, koju nazivaju brzovoz, prevozila vrlo malo putnika, prema statistikama jedva dva putnika dnevno. Uzrok je bio jer je vožnja od Splita i obratno, trajala gotovo cijeli dan, uz uvjet da kolosalnicu ne zadesi kvar. Do uspostave poštanskog automobila nije došlo. Tek nakon I. svjetskog rata pojedini privatnici, poput braće Truccolo, u svojim trošnim kamionima prevoze robu i putnike. Uspostavljen je i poštanski automobil. Međutim, zbog čestih kvarova, pošta je u Imotski iz Splita dolazila svakih desetak dana.

23.  studenog 1910.

27. ožujka 1911.

27.3.911.
„…Bio sam takodjer danas na ministarstvu poljodjelstva radi voda u našem polju. Sad stvar stoji dobro. Projekt odobrila je naša i bosanska vlada i to protokolarno je utvrdjeno. Za tim dolazi financiranje radje. Naša vlada dat će bosanskoj što traži, ostali će trošak ona (naša vlada) na se uzeti 90% a deset posto (10%) tražit će od pokrajine…
…O automobilnom prevoženju pošte do Imotskog, bio sam na ministarstvu sa Deškovićem, koji mi je obećao da će vas o svemu izvjestiti. Konačno odlučeno je na jesen započeti vožnjom…“

Postojala je poštanska kočija, doduše dosta nepouzdana, koja je uspostavljena 1897. godine i prometovala je na relaciji Split – Imotski i obratno. Imala je mjesta za 4 putnika, a vukla su ju dva konja. Dolazak poštanske kočije – kolosalnice bio je događaj za svako mjesto gdje se zaustavljala. Njima su stizale vijesti, pisma, razne pošiljke kao i putnici. Uvođenjem poštanskih automobila gubi se čar iščekivanja. Automobili se kratko zadržavaju na postajama, vozači nemaju vremena popričati s mještanima, eventualno prenijeti im novosti i događanja. S druge strane, automobilom su pošta i putnici stizali brže i sigurnije na svoja odredište, što ih je učinilo vrlo prihvatljivima među putnicima.
Istovremeno, radi uspostavljanja poštanskog prometa, vlada popravlja sve važnije ceste. Popravlja se Rimski put, kao i svi putovi kojima se kreće poštanski promet. Otvaraju se brojni poštanski uredi po selima diljem Krajine. Do 1907. godine bilo je 9 pošta, 3 brzojavne postaje, a nešto kasnije i dva telefona.

27. ožujka 1911.

Autorica izložbe: Snježana Tonković

Grafičko oblikovanje: Ivan Bekavac – Pivo

Web oblikovanje i video produkcija: Mijo Zidar